Intervju: arhitektica koja odbija brze projekte

Petra Bašić radi u struci petnaest godina i u tom periodu odbila je više narudžbi nego što je prihvatila. Razlog nije manjak posla — razlog je njezino načelo da ne potpisuje projekte koje ne može pratiti do kraja. Razgovarali smo s njom u njezinom uredu u Ilici, u poslijepodnevnom svjetlu koje je bojilo bijele zidove jantarnom toplinom. Počeli smo s jednostavnim pitanjem: zašto sporo? „Zato što brzo gradimo pogreške koje traju pedeset godina,” rekla je bez oklijevanja. „Svaka prečica u projektiranju ostavi trag — u toplinskim mostovima, u akustici, u tome kako će se stanari osjećati deset zima poslije. Te troškove ne plaća projektant — plaća ih stanar ili vlasnik koji je kupio stan.” Bašić je bila dio tima koji je 2017. radio rekonstrukciju industrijske zgrade u Heinzelovoj ulici — projekt koji je trajao tri i pol godine, umjesto planiranih godinu i pol. „Nismo kasnili zbog nesposobnosti. Kasnili smo jer smo mijenjali plan kad smo otkrivali ono što nije bilo vidljivo u dokumentaciji. I zahvalni su nam što smo to radili — i investitor i korisnici.” Pitali smo je postoji li pritisak od strane investitora da se rokovi skrate. „Uvijek,” kaže. „Ali dobar investitor zna da skraćeni rok znači povećan rizik. Loš investitor to shvati tek kad mu se pojavi vlaga na fasadi.”

Drugi dio razgovora bio je o tome što naručitelji — obični građani koji grade ili obnavljaju dom — mogu učiniti drukčije. Bašić je konkretna: „Pitajte projektanta koliko projekata istovremeno ima u izradi. Ako vam kaže više od pet, to je informacija.” Dodaje da je najčešća pogreška naručitelja potpis na ugovor bez jasno definiranih faza nadzora. „Projekt bez nadzora je recept za improvizaciju na gradilištu. A improvizacija na gradilištu je skuplja od dobrog projektanta.” Na pitanje što bi promijenila u sustavu, odgovara bez zadrške: obavezni nadzor na svim projektima iznad određene vrijednosti i javni registar grešaka na izvedenim projektima. „Ne da bismo kažnjavali — nego da bismo učili.” Razgovor smo završili pitanjem koje postavljamo svim sugovornicima: što niste uspjeli? Dugo je razmišljala. „Jedan projekt u Dubravi koji je izgledao dobro na papiru, ali nismo predvidjeli kako će okolina izgledati za pet godina. Stan je dobar, ali kontekst ga je pojeo.” To je odgovor koji nam se rijetko čuje od arhitekata — i zato ga cijenimo.